Službeni hrvatski prijevod Lisabonskog ugovora PDF: 1,6 mb
Publikacija Europske komisije »Vaš vodič kroz Lisabonski ugovor« PDF: 1,5 mb
Lisabonski ugovor (ili Reformski ugovor), kojemu je puni naziv Ugovor iz Lisabona o izmjenama i dopunama Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju Europske zajednice, međunarodni je ugovor koji je potpisan u Lisabonu 13. prosinca 2007. radi rješavanja pitanja daljnjeg institucionalnog funkcioniranja Europske unije. Lisabonski ugovor dopunjuje postojeće ugovore o Europskoj uniji i Europskoj zajednici, ne zamjenjujući ih. Ugovor je stupio na snagu 1. prosinca 2009, nakon što je prošao proces ratifikacije u svim državama članicama Europske unije.
Umjesto rotirajućeg predsjedništva koje se mijenja svakih šest mjeseci, uvodi se funkcija predsjednika Europskog vijeća kojega će kvalificiranom većinom birati šefovi država na razdoblje od dvije i pol godine. Ista osoba može najviše dva puta biti izabrana za predsjednika Europskog vijeća. Predsjednik će pripremati summite i predstavljati EU na svjetskoj sceni.
Uvodi se funkcija visokog predstavnika EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku koja će biti kombinacija sadašnje institucije Visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost i povjerenika za vanjske odnose Europske komisije. Osoba koja će obnašati tu funkciju bit će i potpredsjednik Europske komisije i koordinirat će europske akcije na međunarodnom planu. Visoki predstavnik će predsjedati sastancima Vijeća za opće i vanjske poslove, koji čine ministri vanjskih poslova zemalja članica. Za ostala ministarska vijeća zadržava se rotacijski sustav predsjedanja.
Ugovor također povećava broj političkih područja na kojima će Europski parlament imati pravo suodlučivanja zajedno sa zemljama članicama. Radi se o osjetljivim područjima kao što su pravosuđe, sigurnost i imigracija. Ugovor određuje da Europski parlament ima 751 zastupnika.
Nacionalni parlamenti Lisabonskim ugovorom prvi put dobivaju mogućnost da kažu svoje mišljenje pri donošenju europskih zakona. Svaki nacionalni parlament dobit će prijedloge novih zakona kako bi ocijenio zadiru li prijedlozi u njegove nadležnosti (načelo supsidijarnosti). Ako trećina nacionalnih parlamenata bude imala prigovor na neki prijedlog, tada će se on vratiti Komisiji na reviziju.
Ugovor predviđa povećanje broja područja u kojima se odluke donose kvalificiranom većinom umjesto jednoglasno, osobito na području suradnje u pravosuđu i unutarnjim poslovima.
Od 1. studenoga 2014. Ugovor uvodi novi sustav glasovanja "dvostrukom većinom" po kojemu najmanje 55 posto zemalja članica koje predstavljaju najmanje 65 posto stanovništva mora glasovati za novi zakon da bi on prošao. Kada Vijeće ne raspravlja o prijedlogu Komisije, kvalificiranu većinu čine 72% država članica koje predstavljaju najmanje 65% stanovništva. Osim toga, za blokiranje odluka donesenih kvalificiranom većinom dovoljno je da joj se suprotstave 4 države koje zajedno predstavljaju najmanje 35% stanovništva EU-a. Novi sustav odlučivanja stupit će na snagu 2014. uz prijelazno razdoblje do 2017. Od 2014. do 31. ožujka 2017. na zahtjev svake zemlje moći će se glasovati i prema sadašnjem sustavu ponderiranih glasova iz Ugovora iz Nice. Osim toga, tijekom tog razdoblja primjenjivat će se tzv. kompromis iz Ioannine: u slučaju da se određenoj odluci protivi manji broj država nego što je potrebno za blokiranje odluke, Vijeće će poduzeti sve potrebne napore kako bi se u razumnom roku pronašlo zadovoljavajuće rješenje koje bi otklonilo zabrinutost dotičnih zemalja. Od 1. travnja 2017. odlučivat će se isključivo dvostrukom većinom. Međutim prag za pribjegavanje kompromisu iz Ioannine spustit će se na 55% od potrebnog broja država za sastavljanje blokirajuće manjine (45%), ili na 55% od potrebnog stanovništva za okupljanje blokirajuće manjine (35%).
Novi ugovor uvodi i nove ciljeve kao što su zajednička energetska politika i strategija borbe protiv globalnog zagrijavanja. Glede trgovinske politike, pošteno tržišno natjecanje postaje preduvjet za dobro funkcioniranje jedinstvenog tržišta. Uvodi se i klauzula solidarnosti u slučaju terorističkih napada, po kojoj zemlja članica koja je žrtva napada ili neke druge vrste katastrofe može dobiti pomoć drugih zemalja EU-a ako zatraži.
Ugovor uvodi mogućnost da svaka država članica može napustiti Europsku uniju pod uvjetima o kojima se mora sporazumjeti sa svojim partnerima.
Tekst od 54 članka o pravima građana, slobodi, jednakosti, ekonomskim i socijalnim pravima, postaje obvezujući. Tijekom pregovora izuzeća su izborile Velika Britanija i Poljska, a naknadno je izuzeće izborila i Češka.
O Europskoj unij
